Antun Gustav Matoš

Manje je poznato da je veliki hrvatski pjesnik Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13.6.1873 – Zagreb, 17.3.1914.) bio vrstan crtač i karikaturista, izvrstan glazbenik, čelista, novinar i nastavnik, premda nikad nije radio u školi.

U mladosti je bio polaznik Vojne veterinarske škole koju nije završio jer su se vojna stega i disciplina kosile s njegovim neformalnim načinom života. Ubrzo nakon njegova rođenja, završio je osnovnu školu i gimnaziju u Zagrebu.

Prvu pripovijetku Moć savjesti objavio je 1892. u Viencu.

Sljedeće je godine bio pozvan u vojsku, ali je 1894. dezertirao te je morao napustiti Hrvatsku. Otišao je u Beograd, gdje je svirao violončelo u tamošnjim orkestrima i radio kao novinar. Početkom 1898. nakratko je boravio u Münchenu, Beču i Ženevi, a zatim otišao u Pariz, gdje je ostao pet godina.

Godine života provedene u Parizu bile su mu odlučujuće u formiranju njegovih načela.

Temeljito se upoznao s najnovijim umjetničkim kretanjima, a osobito su bila značajna iskustva s pjesništvom Ch. Baudelairea, francuskih parnasovaca i simbolista te s proznim djelom E. A. Poea, P. Mériméea i G. de Maupassanta. U tih pet godina napisao je i velik dio svoje fikcijske proze Iverje, 1899 i Novo iverje, 1900.

1904. vratio se u Beograd, gdje je ostao do konačnoga povratka u Zagreb 1908., kada je bio pomilovan. Za drugoga boravka u Beogradu, u Hrvatskoj su mu objavljene još dvije knjige Ogledi, 1905., Vidici i putovi, 1907.

U tom je razdoblju počeo pisati i pjesme, koje je objavljivao u različitim listovima i časopisima, ali mu je taj dio opusa objavljen tek posmrtno, Pjesme, 1923., i to u nepotpunu obliku.

U Zagrebu se uključio u književni i politički život.

Neprestano je ulazio u sukobe i polemike stvarajući književne i političke protivnike, ali i istomišljenike. Oko sebe je okupio skupinu mladih pjesnika Gričana kao što su Lj. Wiesner, F. Galović, A. Ujević i dr. Bio je veliki boem koji je preživljavao kao profesionalni pisac i novinar, nažalost u oskudici.

Za života su mu objavljene još tri knjige, Umorne priče (1909), Naši ljudi i krajevi (1910) i Pečalba (1913). Velik broj Matoševih neobjavljenih tekstova prikupljen je tek za sabrana djela koja su izišla u razdoblju 1935 – 1940.

Matoš je svoje pripovijetke smatrao najvrjednijim dijelom svojega opusa, a njegovi suvremenici i kritičari iz desetljeća izravno nakon njegove smrti visoko su cijenili pojedine putopise. Najznačajnija putopisno – feljtonistička proza, Oko Lobora (1907.) osebujan je Matošev spoj lirizma nadahnuta ljepotom krajolika i reportažnih, povjesnih i društveno – kritičkih opservacija pripovjedača.

Danas se pojedine pjesme kao što su, Mora, Notturno, Jesenje veče, Maćuhica, Srodnost i Utjeha kose smatraju zaštitnim znakom Matoševa opusa i ponajboljim pjesmama iz razdoblja hrvatske moderne.

I kao pjesnik Matoš je u hrvatskoj književnosti bio promotor modernističkih strujanja koja su dolazila iz europskih književnih središta pa je sonet u njegovu pjesničkom opusu postao kanonskim oblikom. U okviru Matoševe škole velika se pozornost pridavala sinesteziji i zvukovnim (glazbenim) kvalitetama izraza, a osobito se njegovala čista i bogata rima.

Tematski se Matoševa lirika kreće od simbolizacije krajolika (Notturno, Jesenje veče, Srodnost, Maćuhica, U travi) preko estetizacije smrti, starosti ili drugih pojava koje inače pobuđuju odbojnost i nelagodu (Utjeha kose, Prababa). Pjevanje o pojavama koje tradicionalno ne pripadaju području lijepoga tumači se prihvaćanjem kao novog impulsa u europskom modernom pjesništvu.

Drugi dio pjesničkoga opusa blizak je Matoševu kritičkom i polemičkomu temperamentu.

Te Matoševe pjesme satirični su ili humoristični pogledi na moralne kvalitete suvremenika (Stara pjesma, Mora, Savremeni simbol) ili političke okolnosti kao što je Grički dijalog ili Basna, a u najpoznatijim domoljubnim pjesmama (1909., Pri svetom kralju, Gospa Marija, Iseljenik) satira uzmiče pred domoljubnom tužaljkom ili alegorijskim prikazima tragičnoga položaja domovine.

Matoš je napisao šezdesetak novela, od čega je za života u trima zbirkama objavio samo oko polovice.

Fikcijska proza prilično je raznovrsna i postoje različiti pokušaji njezine klasifikacije. Tradicionalnije podjele drže se tematskih skupina, pri čem se izdvajaju pripovijesti u kojima se opisuju ljudi i događaji iz domaće sredine te skupina priča u kojoj prevladavaju bizarni likovi, nevjerojatni događaji, redovito smješteni u koji od europskih gradova.

U većoj ili manjoj mjeri, međutim, lirizacija se iskaza uočava u gotovo svim Matoševim pripovijetkama.

Pripovjedački opus koji se temelji na dominantnim stilskim obilježjima dijelimo na dvije skupine.

Prvu čine impresionističke novele koje obrađuju kakav istinit događaj npr. Kip domovine leta 188 ili se u njima literarno oblikuju autorovi privatni doživljaji poput Nekad bilo – sad se spominjalo, Za novim bogom. Katkad je pak riječ o pričama koje su utemeljene na stvarnim slučajevima za koje je Matoš čuo u privatnome životu, ali nemaju autobiografskih elemenata kao što su On, Duševni čovjek, Pereci, friški pereci. Na štetu realističke psihologije u tim novelama prevladavaju karikatura i humoristični ton, pri čem likovi nose tipske osobine svoje sredine ili nacionalnosti.

Drugoj skupini pripadaju pripovijesti kao što su Camao, Cvijet sa raskršća, Lijepa Jelena, Put u Ništa ili Balkon, koje se po vrijednosti ubrajaju u najbolji dio Matoševe fikcijske proze. Suvremena ih kritika označava kao simbolističke novele budući da njihova radnja ima simbolično značenje i naglašava razmak između realne, svakodnevne zbilje i idealnog svijeta u kojem se naslućuju ljubav, ljepota i harmonija. Protagonisti i pripovjedači Matoševih simbolističkih priča društveni su autsajderi, bohemi, lutalice, umjetnici i sanjari, često bolesni i krajnje neurotični.

Raskorak između materijalnoga svijeta i idealnoga prostora mašte dio je njihova svojevoljno odabranog identiteta.

Matoš je također bio jedan od najznačajnijih hrvatskih kritičara s početka 20. st.

Pisao je o hrvatskim književnicima kao što su S. S. Kranjčević, V. Vidrić, D. Domjanić, J. Polić Kamov, ali i o srpskim autorima poput S. Sremac, J. Veselinović, S. Pandurović.

Njegovao je impresionističku kritiku, vodeći se artističkim, ali i nacionalnim kriterijima. I u književnoj kritici i u žurnalističkim tekstovima nerijetko je ulazio i u političke teme. Matoševi politički nazori, s obzirom na protuaustrijska stajališta i skepsu prema jugoslavenskom unitarizmu, bili su bliski Starčevićevu pravaštvu, ali mu je u kulturnom smislu bio stran svaki izolacionizam. Dio njegove esejistike posvećen je istaknutim inozemnim piscima, o kojima je pisao s visokim stupnjem kompetencije pa je hrvatsku sredinu sustavno upoznavao s glavnim kretanjima suvremene europske i svjetske literature.

Matoš je znatno modernizirao hrvatsku književnost, nametnuo se kao uzor mnogim mlađim piscima i uspostavio umjetničke kriterije kao glavni element literarnoga djela te se danas smatra jednim od najvećih hrvatskih književnika.

CATEGORIES
TAGS
Share This

COMMENTS

Disqus ( )